Foto-priča Nenada Glišića povodom stogodišnjice novosadskog Štranda.
O počecima novosadskog rečnog kupališta pominje se više godina… Zašto godišnjica baš danas – nisam ustanovio.
Restoran je izgoreo 1964, a sledeće godine je velika poplava uništila kabine. Nakon toga nastaje sadašnji izgled Štranda. Korito Dunava je produbljeno ispred Štranda, a nivo tla nešto podignut. Time je obala postala strmija i nestao je najveći deo plićaka kojim se po niskom vodostaju stizalo skoro do sredine Dunava. Na tada nasutom delu obale napravljen je travnjak, izgrađene zidane kabine, plato, betonske staze umesto drvenih pored kabina.
Ulaz na Štrand
„Od samog trenutka nastajanja organizovanog javnog kupališta na obali Dunava, Novosađani su ga prozvali Štrand. Uz uporno zalaganje porodice Černjei, kao i imućnijih ljudi iz gradske čaršije, formirano je i deoničarsko društvo „Štrand“, koje već 1913. godine počinje izgradnju drvenih kabina. Kupalište je osnovano na istom mestu na kom se nalazi i danas, a predstavljalo je drvenu građevinu iz dva dela, s tornjevima i kapijom u sredini. Levo od ulaza nalazile su se biletarnica i prostorije za dežurnog policajca i pružanje hitne pomoći. Kod samog ulaza bili su podignuti kiosci, frizerski salon, poslastičarnica, kabine s tuševima, parkiralište za bicikle i prodavnica u kojoj su se mogle kupiti u to vreme veoma popularne ledene čokolade „polar“, kao i takozvana amerikan korneta, koje je proizvodio Imre Haker u Jevrejskoj ulici…“
„Na ovom mestu, koje je nekad korišćeno kao pojilo za stoku i konje, stanovnici ovog grada su pronalazili prijatno utočište od nesnosnih vrućina, sve dok 1907. godine, dvadesetpetogodišnji Emil Sikla nije zakupio ovu obalu, dobio koncesiju i formirao javno kupalište…“
Privez za čamce ispred restorana. Inače, sećam se da su vrlo česti bili tzv. kilboti – čamci sa parom vesala – dva najbliža na slici. (Kiel je grad i poznato brodogradilište u Nemačkoj, pa verovatno po njemu ti čamci nose ime.)
Ženski deo kupališta izdvojen viskom ogradom.
Ovo je poziranje. Ako zagledate, pozadi je fotograf sa velikom kamerom na tronošcu.
„Šosberger piše kako je u to vreme pesak bio veoma čist, dok je plići deo reke u kome su uživali neplivači od „slobodnog Dunava“ bio ograđen redom balvana. Postojao je i splav s trambolinom, dok je na drugom usidrenom splavu boravio učitelj plivanja, koji je neplivače podučavao najpre na suvom, a kasnije i na „dugom štriku“. Po završetku kursa, on je svoje učenike „oslobađao“ – proglašavao plivačima…“
Trambolina (skakaonica) je bila pokretna i premeštala se na odgovarajuće mesto zavisno od dubine vode.
„Na Štrandu se nalazio i lep, drveni restoran, u kome su posetioci uživali sve dok ga jedne noći, po završetku Drugog svetskog rata, nije uništio požar…“
Za vreme visokog vodostaja sa priveza za čamce se ulazilo pravo u restoran. Inače, restoran i prvi redovi kabina bili su izdignuti iznad tla zbog visokih voda.
„Kabine su bile poređane u tri reda, desno od restorana, s tim da su one u prvoj liniji, sa stolovima i klupama, bile i najskuplje za iznajmljivanje. O svakom redu brinula je kabinjerka, koja je u svojoj kućici čuvala tablu s ključevima kabina za koje je bila zadužena. Kabinjerke su vodile računa o redu i higijeni, čak su donosile po vedro vode namenjeno pranju nogu pre odlaska s plaže, za šta su bile nagrađivane bakšišom. Ekskluzivni prvi i manje prestižni drugi red kabina bili su odvojeni nizom poljskih toaleta, zidanih šporeta i bunara na pumpu. Na šporetima su neki posetioci kuvali ili podgrevali svoje obroke, dok su pored bunara rashlađivali flaše s belom kafom i lubenice. O legendarnom poštenju nekadašnjih stanovnika ovog grada svedoči sada gotovo neverovatan podatak da nije upamćeno da je ijedna od ovih flaša s kafom ili lubenica nestala…“ (prema tesktu Srđana Ercegana u listu Građanski)
Autor: Nenad Glišić
Datum: 20, 06, 2011.