Uzbudljivu i neobičnu istoriju Čivutskog mlina u Titelu priča Metodije Hajduk, čovek koji je u njemu ostavio deo svoje mladosti.
Titel danas ima veliki društveni mlin, ali između dva svetska rata imao je čak tri, u privatnom vlasništvu. Vlasnik ovog današnjeg bio je Nemac Fridrih Pfajfer, drugi je pripadao Jaši Dilu, takođe Nemcu i nalazio se kod Gornje stanice, ali najčuveniji je, svakako, Čivutski mlin, koji ležaše na kraju Ulice Žarka Zrenjanina [danas Knićaninova – prim. D.K.], između trafo-stanice i mosta.
O zanimljivoj istoriji Čivutskog mlina priča nam Metodije Hajduk (1911), jedan od retkih živih svedoka njegove slave. Čika Miša je Slavonac (iz Donjih Andrijevaca), a u Titel je stigao 1929. godine. Na ledini gde je sad skladište drva zatekao je čitavu industriju: pilanu, solanu i mlin. Sva tri pogona pokretala je velika parna mašina, a vlasnici svega bili su Čivuti (Jevreji) Binder i Polgar. Otud ime Čivutski mlin!
Činila su ga četiri dupla valjka i „jedan jednostavan“ (poluautomatski). Za ono vreme to je bilo „jako lepo i moderno“. Te, 1929. mlin od Čivuta otkupi Filip Vajtman, Nemac iz Vukovara, ali staro ime ostade. Doveo novi vlasnik i Metodija Hajduka, već oprobanog mlinara (zanat naučio kod Jozefa Vitnera u Tomaševcima). Tu je Miša radio četiri godine, a posle je bio u drugim, obližnjim mlinovima. Argatovala u mlinu i tri Vajtmanova sina i šurak, pa Miša Bošnjak i Živa Bošnjak iz Titela.
Bila su i tri šegrta: Joška Mesaroš, Lajoš Kalapati i Šandor Bozoki (svi Titeljani). Brašno iz Čivutskog mlina beše čuveno po kvalitetu. Zato navaljivahu mušterije iz Šajkaša i Loka, Gardinovaca i Mošorina, Knićanina i Perleza, pa čak i od Farkaždina i Orlovata. Seljaci su dovozili žito konjskom zapregom, a posebna atrakcija bio je kirajdžija Imre Kalapati koji je prezao najčudniju trojku na svetu: kobilu, kravu i magarca.
Mlelo se i crno i belo brašno, po volji mušterija. Pomeljari nisu noćivali u mlinu (Eh, nezaboravne noći u moravskim vodenicama iz pesama!), već zamene žito za brašno, pa odu. A mlinar Miša pamti kako je na plehu i žaru osvanjivala vruća lepinja, prste da poližeš! Nadaleko čuven mlin i još bolje brašno, pa nije ni čudo što je na šlepove ukrcavano da bi Beograd hranilo. Posao težak, teret se diže na „oooruuuk“ (danas sve pneumatika), pa se i na džaku zadrema. No, mlinar mlad i stasit, pa sve izdrži. Događalo se da se snaše zagledaju u naočitog mlinara, pa posle brzo odu u šumicu, na Tisu, „da operu noge“. Inače, Čivutski mlin je mleo sve što bi narod dopremio: kukuruz, ječam, zob, pšenicu… A kvalitet nije zavisio ni od valjka, ni od kamena, već od majstora. Mlin je imao i svoju dinamu, pa je bio osvetljen. Nekad se kidao kaiš, ali veće muke zadavale su gladne godine, kad se glavničavo žito prvo ispiralo u Tisi. Srećom, obijanja mlina i krađe brašna nikad nije bilo. I još nešto: imao je gazda svog kočijaša koji je razvozio brašno pekarima i dućanima. Za ovaj mlin vezana je i jedna anegdota:
Došao kum u mlin da melje. Dok je šegrt mleo, gazda ga pita: „Jesi li uzeo ušur?“ „Jesam“, veli. „A je l' kum video?“. „Nije!“ „E, onda uzmi, da vidi!“
Menjao se vremenom Čivutski mlin i vlasnike je menjao. Binderovu i Polgarovu parnu mašinu Vajtman je bio zamenio dizelašem, pa posle je došla struja, koja je, zbog skupoće, bila zamenjena jevtinijim saugasom (plinom). A pred rat Vajtman proda mlin Francu Mihalju iz Baje i nekom Bekeru iz Drezdena, ortacima, a on se preseli u Kupinovo. Ne zna se ratna sudbina Čivuta Bindera i Polgara, a Vajtmanovi su, uglavnom, bili „folksdojčeri“. Jedino Filipov sin Fabijan plati glavom, jer odbi da sarađuje s Hitlerovom soldateskom.
U vremenu posleratnom Čivutski mlin beše nacionalizovan, pa i pretvoren u mašinsku stanicu za izradu drvene vate i, najzad, srušen. Ne ostade ni izbledela fotografija, ali ostade uspomena.
Tomislav Đokić („Dnevnik“, 26. avgusta 1990)
P.S. Ako je mlin zaista porušen, preostale su pomoćne mlinske zgrade, i uz njih su dograđeni nekakvi drugi objekti u koje se posle „stanice za izradu drvene vate“ uselilo društveno građevinsko preduzeće „Sloga“, koje je danas privatizovano. Dilov mlin kod gornje železničke stanice je nacionalizovan i predat na upotrebu kasnijem PIK-u „Titel“, tzv. Mašinska radionica, a danas pripada privatizovanom preuzeću „Titel-Agro“ DOO. Deo zgrada nekadanjeg mlina i danas su ostale u prvobitnom stanju. Još uvek služi svojoj prvobitnoj nameni mlin Fridriha Pfajfera, koji je nacionalizovan i nazvan „Budućnost“. Brašno ovog mlina bilo je, takođe, nadaleko čuveno. Danas mlin radi pod imenom „Budućnost-TRIO“, ali u titelskim prodavnicama naći ćete neka druga brašna.
Autor: Dragan Kolak
Datum: 25, 12, 2010.