Neiskorišteni dar prirode

Šajkašani zaboravili lekovito blato sa Slatine

        Istočno od puta Šajkaš – Đurđevo, uz samu granicu šajkaškog atara sa đurđevačkim, nalazi se već prilično zaboravljena bara Slatina i njeno nekad čuveno lekovito blato. Nastala je u zatvorenom udubljenju iz koga voda ne otiče, nego nestaje isključivo isparavanjem i upijanjem. Kako zbog glinovite podloge ni upijanje nije toliko intenzivno, iz vode se talože (Natrijum hlorid), Glauberova so (Natrijum sulfat) i soda (Naatrijum karbonat). Vekovnim taloženjem soli na dnu bare, koja je pretvorena u slatinu, formirao se debeli sloj blata za koje meštani tvrde da ima lekovita dejstva. Za vreme vlažnijih godina bara je bila puna vode, a za sušnih leti je presušivala.

        O lekovitosti blata i vode sa Slatine, među najstarijim meštanima Šajkaša i okolnih naselja i danas kruže brojne priče a neki to i na svom primeru potvrđuju. Na osnovu sačuvanih požutelih fotografija ne može se utvrditi lekovitost Slatine, ali se može poverovati da je ova bara, posebno leti, bila omiljeno izletište meštana svih uzrasta. Onima koji zbog starosti ili bolesti nisu mogli doći na Slatinu, u buradima su kućama odvozili blato i vodu za lečenje reume, išijasa i drugih bolesti. Prema rečima najstarijih meštana, lekovito blato je bilo prilično masno i lepljivo tako da se moglo isprati samo vodom iz iste bare.
         U neposrednoj blizini Slatine nalazio se salaš porodice Bokšić. Milenko Bokšić je do 1945. godine živeo sa porodicom na ovom salašu. Tada su se izdelili i preselili u Đurđevo. Milenko je rođen 1919. godine i odlično se seća vremena provedenog na salašu pored Slatine. Kaže da je 1935. godine neki Beograđan kupio baru u nameri da je pretvori u banju. Okupio je ekipu stručnjaka koji su mesec dana boravili kod Bokšićevih na salašu ispitujući vodu i blato. Ustanovili su, priča Milenko, da je blato iz Slatine mnogo lekovito i da ne zaostaje za Melencima. Ali, kad su vlasniku kazali koliko novca treba da uloži u banju da bi proradila, odustao je od nje.
         I Milenkova priča potvrđuje da je blato zaista lekovito. U Budisavi je pred Drugi svetski rat živeo neki Švaba, kome se više ne seća imena, a koji je zbog teške reume i kostobolje bio nepokretan. Obišao je najpoznatije banje i doktore, ali mu niko nije mogao pomoći. Milenkov deda ga je nagovorio da pokuša lečenje sa blatom iz Slatine. I nakon godinu dana lečenja, čovek je prohodao!
U Šajkašu su između dva svetska rata radili poznati lekari Novak Pavlović (Kojić) i Branko Kešanski. Njima su dolazili pacijenti iz cele Šajkaške. Lekari su znali za lekovito blato sa Slatine, ali ga nisu službeno preporučivali. Kad je neki Mošorinac došao doktoru Kešanskom i požalio se da ga bole kosti i zglobovi, doktor mu je dao lek i rekao da tu bolest može da izleči samo sivo blato. Pacijent se raspitao i pronašao lekovito sivo blato na Slatini i njime se izlečio.
         Mnogi su se lečili i izlečili blatom sa Slatine. Slavko Čenejac iz Šajkaša je često uzimao vodu i blato iz Slatine, tvrdeći da mu mnogo pomaže. Koristile su ga Vajka i Milosija Todorović. One tvrde da rane namazane ovim blatom mnogo brže zarastaju.
         Nije blato sa Slatine lekovito samo za ljude, njime su često lečili i životinje. Kad konja bole noge, dovedu ga u baru, zavežu za stub i on tako po nekoliko dana stoji u blatu. Ako ne može da dođe, onda ga blatom leče kod kuće. Svinje su se same rashlađivale i lečile u blatu.
         Šezdesetih godina 20. veka, prokopavanjem kanala prema Đurđevu, bara je isušena i od tada se sve manje koristi. Sada jedino služi kao pašnjak. O njoj su danas ostale samo priče i sećanja najstarijih meštana Šajkaša i Đurđeva, ali i upozorenje da smo zapustili još jednu blagodet prirode.

Autor: Nikola D. Turajlić
Datum: 03, 04, 2010.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *