U Velikom rečniku stranih reči i izraza („Prometej“, Novi Sad) pod 2. piše: grafit – crtež ili poruka društvene ili lične prirode na zidu zgrade ili na nekoj drugoj javnoj površini.
O grafitima je rekao Dragoslav Andrić „Dok neki zidovi mogu imati uši, grafiti su dokaz da neki pametniji zidovi mogu imati jezik“. Moj primer: „Ko nema jaja taj šara po zidu“.
Može se reći da su grafiti oblik komunikacije anonimusa sa javnošću. Grafiti su sredstvo da se na najjednostavniji način (kada su mediji nedostupni) javnosti saopšti svoj pogled na svet i pojave u njemu. Ili, da se (u nedostatku hrabrosti) uputi lična poruka nekoj osobi. Uostalom, zid sa grafitom je najslobodniji i najpristupačniji posrednik, a najbrže i najjeftinije stiže da „čitalaca“.
Poruka putem javnih površina bivalo je i mnogo ranije, čak, pre pojave pisma. Podsetimo se džinovskih crteža na zaravnima Anda, crteža praistorijskih ljudi u pećinama Francuske i drugde.
Grafiti, kakve mi danas poznajemo, proizvod su 70-tih i 80-tih godina 20. veka. Grafiti se danas najjednostavnije ispisuju bojama u vidu spreja. Postali su, čak, umetnost, vrsta zidnog slikarstva. Oni su vrcavi, bliski štosu, aforizmu, sa dozom humora i satire.
U Titelu su se grafiti masovnije pojavili u poslednjoj deceniji prošloga veka i imali su, najčešće, političku pozadinu. Na primer: „Bez kralja ne valja.“, „K. je dobio žuticu, požutele mu gaće.“ i slično. Onih drugih, ljubavnih poruka ima na pretek. Ispisivane su po školskim klupama i zidovima, spomenicima, stepeništima, ćoškovima i drugim sastajalištima mladih.
Autor: Dragan Kolak
Datum: 14, 01, 2008.