Nekada je vojvođanski pejzaž bio prepoznatljiv po vetrenjačama. Danas su ovi krilati divovi toliko retki da predstavljaju pravu atrakciju svakom putniku-namerniku.
Šajkaš je svojevremeno imao dve vetrenjače. Jedna se nalazila na severnom rubu naselja, na Koću, kod današnjeg dvorca Gojka Todorovića. Bila je u vlasništvu šajkaških Švaba. Srušena je posle Drugog svetskog rata a od nje je ostao samo deo patosa.
Druga se nalazila na jugoistočnom rubu sela, kod groblja, na mestu koje i danas zovu ''Vetrenjača''. Na tom zemljištu su sada tri kuće Aničića, u Partizanskoj ulici od broja 14 do 18. Šajkašani su je zvali Itebejčeva vetrenjača, po vlasnicima Todoru i njegovom sinu Stevanu Itebejcu. Ona je bila mnogo starija pa je, prema tome, i duže radila. Od nje na terenu nema više ni traga, ali je zato ostala požutela fotografija i neobična priča. Igrom slučaja, sačuvan je čak i nacrt po kome bi se mogla obnoviti u svom prvobitnom izgledu.
Krajem 19. veka Todor-Toša Itebejac se sa porodicom doselio iz Žablja u Šajkaš. Od Stevana Stojanovog ili Stojšinog, koga su zvali ''Štogla'', kupio je zemljište sa ostacima vetrenjače. Okupio je dobre majstore, zidare i tesare, koji su mu sagradili novu vetrenjaču. Zajedno sa Todorom, koji je takođe bio majstor, vetrenjaču su zidali: Gedeon Ćurčić, Ignjat Milnović (koji je kasnije otišao u SAD) i neki Mađar Nađ. Drveni deo građevine radio je raniji vlasnik ''Štogla'', koji je bio drvodelja.
Kad su sazidali vetrenjaču, Todor godine 1904. ili 1905. odlazi u Mađarsku i u mestu Vašari kupuje kamenje i ostale mašinske delove potrebne za mlevenje i sve to u Šajkaš doprema lađom rekom Tisom.
Itebejčeva vetrenjača imala je dva para kamenja. Radna širina kamenja bila je 120 centimetara. Mlela je žito (pšenicu), kukuruz, ječam, zob i grašak. Jedan par kamenja mogao je da samelje za jedan sat 150 kilograma pšenice, 200 kilograma kukuruza, 150-200 kilograma ječma, 150 kilograma zobi ili 300 kilograma graška. Na samlevenu količinu uzimano je 10% ušura. Vlasnicima vetrenjača država je naplaćivala porez prema ceni hrane.
U vetrenjači, kao i svakom mlinu, ispredale su se svakojake priče, a bilo je mnogo zgoda i nezgoda. Tu je stradala i jedna devojčica koju je udarilo krilo vetrenjače. Jednom prilikom se vlasnik Stevan Itebejac popeo na krilo vetrenjače da postavi platno pred početak rada. Iznenada je dunuo vetar i okrenuo ga zajedno s krilom za 360 stepeni. Na sreću, bilo je tu još ljudi koji su uspeli da zaustave krila pa je Stevan sišao nepovređen. Posle tog događaja u šali su ga često zapitkivali: ''Jesi li video odozgo Sremske Karlovce?''
Dolaskom struje i sve većom upotrebom motornih mlinova zamirao je rad vetrenjača. Tako su one postepeno nestajale iz vojvođanskog pejzaža.
Itebejčeva vetrenjača je radila sve do 1955. godine, ali je do danas ostala u sećanjima najstarijih meštana.
Autor: Nikola D. Turajlić
Datum: 10, 03, 2008.