Ekskluzivno iz Pariza za magazin Ravnica piše MIRJANA ĐURIČIĆ:
Jučerašnje lutanje po gradu me je podstaklo da vam pišem danas još malo o realnosti, mislim da smo previše isključivi kao nacija (ograđujem se u startu od izuzetaka) i da nam je teško da prihavimo realnost čak i u momentu kada nas zvekne u lice svom snagom.
Svi mi imamo predrasude, da li prema osobama ili prema stvarima, poslovanju neke kompanije, knjigama koje nismo pročitali, ljudska priroda se može treningom promeniti, ali kada ne želite li se ne trudite, teško.
Odmah napominjem, malo ću pljuvati po nama kao narodu, pa kome se ne dopada tema, neka se odmah isključi.
Druželjubiva sam osoba, imam gomilu poznanika, prijatelja, drugara i drugarica, različitih doba i različitih situacija (finansijskih). Ima jedna stvar koja ih (većinu) veže. Pričaju o stvarima koje ne poznaju. Nekad to radim i ja. Ne znam da li to potiče od činjenice da smo skloni tome da se pravimo pametni ili da jednostavno sudimo po koricama, da li smo plitki ili jednostavno neuki. Hajde da vam pričam malo o različiosti koju ćemo mi, u Srbiji, teško prihvatiti.
Stanovništvo glavnog grada Francuske odlikuje šarenolikost, u svakom smislu. Beli, crni, žuti, visoki, niski – svi su ljudi. Mnogi od njih nisu rođeni u Francuskoj, mnogi od njih jesu, mnogi ne pričaju jezik. Ta šarenolikost će vas sigurno zaintrigirati i pokrenuti na razmišljanje. Mene jeste.
Boja kože, odnos prema jelu i piću, neće vas toliko iznenaditi koliko razlika u kulturi.
Prvo, starine se ne diraju. Zgrada napravljena 1800. izgleda isto kao i tada, možda sa očišćenom fasadom, ali izmenjena nikako. Želite da promenite prozore, neće moći. Zavese koje se nalaze na prozorima,hoćete da stavite neku kičericu, neće moći. I oni to poštuju, to je njihov grad. Doduše tu je i zakon koji reguliše dosta toga. Hoćete da izgradite odvratan hotel u centru grada (kao što je Centar u Novom Sadu) neće moći. Narušavate okolinu.Ako uradite neku promenu na spoljašnjem delu zgrade i niko vas od komšija ne prijavi, posle 30 godina postaje legalno. Da, dobro sam napisala, 30 godina.
Sledeća stvar: poštovanje. Družite se sa nekim, kolege ste na poslu, komšija koji stanuje ispod vas, sve ih poštujete. Ne morate da ih volite, ali morate da pokažete osnov poštovanja. Pozdravuće vas svaki put kad prođete, nema onih naših varijanti da vam komšinica okreće glavu, jer joj niste legli.
Rad, red i disciplina. Dobro, barem rad. Naravno da ima kriminala, što lakšeg, što težeg, normalno kad ovoliko ljudi živi na jednom mestu. Rad, verujte mi ako ne stremite ka nečemu, ako ste jedna od onih osoba koje vole da džabalebare teško ćete se družiti i uklopiti. Poznanike možete steći svuda, ali bukvalno gde god da krenete. Pogotovo ako ste komunikativni i nije vam problem da sklapate nova prijateljstva. Ovde vam u tom slučaju dosadno biti neće. Čak sam i ja koja ne znam da pričam francuski uspela da upoznam par ljudi za ovo kratko vreme.
Panorama sa Pompidou (muzej savremene umetnosti)
Na primer danas, šetnja po Šanzelizeu i obilazak prodavnica, donela su mi nova poznanstva. Vrlo lako i jednostavno, samo ne treba imati predrasude.
Da , predrasude. O tome sam htela da pišem.
Juče sam imala priliku da zadjem u jedan od gej barova. Lepo označen, Banana Cafe . Ne znam za vas, ali meni je bio prvi put da se nađem na takvom mestu. Svi gej barovi su lepo označeni zastavom duginih boja. Za one koji pate od raznih fobija da ne zalaze. Za sve nas koji smo radoznali obavezno da zađemo.
Juče sam šetala po gradu sa rođenim Parižaninom, koji je svo vreme pokušavao da odgovara na moje šta je ovo, a kako se ovo zove… Hvala na strpljenju. Želela sam da mi objasni odnos ljudi ovde prema gej zajednici. Kako to kod njih funkcioniše? Kada sam postavila ovo pitanje on se okrenuo i pitao me : “Šta kako funkcioniše?” Hm, u momentu sam skontala koliko smo daleko. Dok mi je objašnjavao kako je normalno imati gej prijatelje, pogotovo jer su u ovakvim barovima uvek u društvu dosta drugarica, koje su uz njih opuštene, pa samim tim je i strejt muškarcima lakše da stupe u kontakt sa njima, meni je kroz glavu prolazilo otkazivanje parade u 2011. godini u zemlji Srbiji. Koliko svetlosnih godina smo daleko? Poznajem ljude koji bi pre umrli nego da kroče u ovakav bar, a da ne govorim o tome da se opuste i uživaju. Iskreno, jedva sam čekala da sednemo tamo i da samo posmatram. Jeste, i ja sam tupa i dozvoljavam da me ponekad savlada moja tupavost zvana srbizam. Znam da vi koji čitate i čudite se mojim predrasudama imate evropejske poglede na svet, totalno ste liberalni i sve to, vama nije čudno što ovde sve funkcioniše normalno. A znam isto tako da vi kojima to nije normalno, neće vam biti normalno ni posle ovih mojih reči. Bitna stvar je to što za našu glupost ili predrasudu nam nije kriv ni nedostatak novca, ni loša politika naše zemlje, ni ratovi koji su iza nas, već jednostavno naša nesposobnost da otvorimo um za nove stvari.
Zamislite scenu da u Novom Sadu u sred centra, npr. Dunavska ulica vidno označen nikne gej bar. Koliko bi vremena trebalo da ga neko ne iscrta, u najboljem slučaju, ili izlupa, neku gluposti uradi, da ne podstičem nasilje sad i ovde. Iskreno, mislim da će nam biti potrebno još mnogo godina da se naviknemo samo na ideju. Realno, obucite se nešto drugačije od trendova koji vladaju i prošetajte Dunavskom oko 21 h po toplom letnjem danu, tj. večeri. Da li znate kako će vas svi zagledati?! Probajte, ako ne verujete. A sad zamislite da prođe gej par koji se drži za ruke. Well, nisam baš sigurna kako bi to prošlo.
Da li je Novi Sad baš toliko liberalan koliko mi mislimo da jeste, ili je samo jedna učmala sredina, puna malograđana i “bitnih” ljudi, koji po ceo dan ispijaju kafe i čačkaju telefone, da bi delovali zauzeto? Odmaknite se malo i sagledajte big picture.
Pričaćemo još o tome.
Autor: Mirjana Đuričić
Datum: 10, 08, 2012.