STARA PAZOVA: Naša proslavljena glumica Ružica Sokić otvorila je u subotu veče (21. maja) u Gradskom pozorištu u Staroj Pazovi 49. Susret amaterskih pozorišnih društava Vojvodine na kome će do 29. maja biti prikazano osam predstava u izvođenju pozorišnih trupa iz Nove Pazove, Sente, Kule, Crvenke, Kovina, Sečnja, Bačke Palanke i grada domaćina.
Predstave je za ovu najveću manifestaciju amaterskog umetničkog stvaralaštva u Vojvodini odabrao selektor Bogdan Ruškuc kao nauspešnija ostvarenja među 56 izvedenih tokom marta i aprila na zonskim smotrama u Sremu, Srednjoj i Južnoj Bačkoj, Severnom i Srednjem Banatu. Susret je počeo predstavom „Ler“ Maje Pelević koju je u scenskoj realizaciji Miše Kovačevića, glumca SNP iz Novog Sada, izveo dramski studio „Mirko Tatalović – Ćira“ pri Poslovno-kulturnom centru Nova Pazova. Tri najbolje predstave sa ovog Susreta koje odabere žiri u sastavu Saša Latinović, reditelj, Vesna Ždrnja, glumica, Miloš Jakovljević, dramaturg, predstavljaće Vojvodinu na 53. Festivalu amaterskih pozorišta Srbije koji se sredinom juna održava u Kuli.
Kolektivni očaj mladih urbanih generacija
Ansambl Dramskog studija „Mirko Tatalović Ćira“ iz Nove Pazove u znalačkoj režiji Miška Kovačevića, glumca Srpskog Narodnog Pozorišta u Novom Sadu, koji je i sam ponikao u Tatalovićevoj dramskoj laboratoriji, veoma uspešno je na početku Susreta izveo prvi komad Maje Pelević, jedne od vodećih autorki nove srpske drame. Ova njena prva celovečernja drama je tipični uzorak „novog talasa“ u srpskoj dramaturgiji. Ona svoju priču o paklu droge i besmlislu urbanih žurki vešto gradi kao autentičnu metaforu o usamljenosti i pomerenim pojmovima o normalnosti i prestupu. Reditelju Kovačeviću je bio na raspolaganju neveliki mladi amaterski kolektiv koji se trudio da nedostatak sistematskog glumačkog obrazovanja i iskustva nadoknadi talentom, poletom, nabujalim emocijama, silnom željom za afirmacijom, mladalačkom čistotom duha i neodoljivim šarmom, urođenim i kultivisanim. Nova Pazova je inače prigradsko naselje, dvadesetak kilometara na domak Beograda, koje je sa oko 20 hiljada žitelja najurbanija, a ujedno i najgušće naseljena naseobina u Vojvodini, jedina, tako reći bez ijednog poljoprivrednog domaćinstva, pa njeni mladi žitelji osećaju urbani puls i doživljavaju kolektivni očaj mladih urbanih generacija kojemu sami pripadaju, a iz kojeg se rađa cinična sentimentalnost suočena sa košmarima malograđanske potrošačke mitologije. Reditelj nije mogao da se sasvim precizno opredeli između ironičnih, ciničnih i melodramskih elemenata kojima je naizmenično, a ponekad i pomešano prožimao sumornu priču koja se zbivala na sceni svedenih scenografskih oznaka sačinjenih od „montažno demontažnih” pivskih sanduka na kojima se sedelo i spavalo, kao i transparentnog toaletnog separea koji se beleo u dubini pozornice. Iz tog pakla droge na novopazovački način emitovan je glasan precizno profilisan još jedan, makar bio samo scenski, vapaj, koji je zahvaljujući reditelju u glumačkoj ekipi odjekivao kao autentičan i ubedljiv očaj nove svetske univerzalne samoće i bespomoćnosti mladih stradalnika. Najveći uspeh profesionalnog glumca Miška Kovačevića u radu sa ovim amaterskim ansamblom se očitovao u tome što je uspeo bar u naznakama da mu predoči kako nova drama, čija je Maja Pelević sa svojim Lerom uzorni reprezent, poziva na drugačije spoznavanje i vladanje scenom kao laboratorijom nove čulnosti, nove percepcije, budući da je postmodernizam već desakralizovao umetničko delo, oduzeo predstavi svojstvo slike sveta. Stoga nova drama stupa na scenu kao u prazan prostor, svesna da je pozortište izgubilo i sliku i svet. Glumci koji su plenili svojom skoro dečjom iskrenošću, bez obzira na nedovoljno zrelu scensku artikulisanost, a o nedostatku iskustva da i ne govorimo, delimično su sledili rediteljska uputstva koja su ih usmeravala da u predstavi polaze više od stvarnosnih fenomena koji su podstakli autora, nego od samog književnog predloška i scenskog modela. U glumačkoj trupi dominirao je svojom ubedljivošću, uzdržanošću, svedenim gestovima, odmerenim glasom neizlečivog narkomana ,stradalnika i pokajnika“ Nenad Gavran u ulozi Vukana sa jedva primetnom sentimentalnošću i rezigniranim samosažaljnjem koje je znatno manje bilo izraženo od intenzivnog, kolektivnog straha i sažaljenja koje kroz katarzu svojim zlehudim scenskim životom izazvao kod blagonaklone staropazovačke publike. Njegova partnerka, Jelena Jelisavac, bez obzira na volju, talenat, želju i trud, nije mogla da brzo scenski sazri i od devojčice, što ona ustvari jeste više nego devojka, tako da je njena Una neubedljiva, sa „preteranom upotrebom glume”, suviše naivna i udaljena od ličnosti urbane Samarićanke koja se stara o svom prijatelju za koga smatra da je dublje posrnuo od nje same. Cica Antonele Bijelić je više ličila na učesnicu u igri „Šta da radi ova fota“ u vreme velikog odmora, nego na jednu od alternative za Vukanov spas u apsurdnoj igri iskušenja duboko proživljene,a istovremeno varljive slike sveta u kome žive urbane generacije, dok je Milena Velebit kao Dejana, televizijska novinarka, bila suviše mlada, nevina i čista da bi mogla scenski dopasti apsurdnih iskušenja multimedijalne manipulacije i histerije postmoderne devojke „izbiračice” ne po svojoj želji nego delom sudbine svoje zlehude. Slaviša Grabovica se više trudio da se bar vikom približi dramskom liku „Đ“ koga su traume i urbani očaj napravile „grubijanom”, kako bi rekla stara, dobra Sterijina Ema. Scene u diskoteci koje su inače nastajale neprimetnim prelivanjem,čija je funkcija bila pored ostalog da generišu ubrzanje radnje (diskać drami daje ubrzanje) igrane su sa „niskim zvučnim intenzitetom”, lišene bilo kakve dramaturške napetosti, bez ikakvog konflikta bar u najavi, a mogla se bar jedna tuča desiti, onako, za promenu, ali je reditelj očito promišljao u stilu dobro poznate pesme o ljubavi (deseti velim, ali ja ne znam da li da je želim il’ ne želim). Nije je želio, očito. Tuču, ni bilo kakav sukob u diskoteci.
A ljubavi što se tiče, e, to su, kao što je jednom prilikom Tin rekao Vladimiru Nazoru: „To su druge priče”.
Možda ona, ljubav, s drugog kraja sveta, iz Londona u kome je dan pre nego što je igran novopazovački „Ler” na ovom Susretu, u galeriji „Heuard” (Hayward Gallery) otvorena izložba slavne savremene britanske slikarke Trejsi Emin (Tracy Emin’s) pod nazivom „Ljubav – to je ono što vi hoćete” (Love, is what you want.“).
Možda bi se Ler Maje Pelević u kome je sublimiran očaj mladih urbanih gerneracija, mogao makar na amaterskoj pozorišnoj sceni igrati pod nazivom: „Ljubav – to je samo ono što mi hoćemo i tražimo“.
Autor: Branko Rakočević
Datum: 22, 05, 2011.