Tragom prošlosti: Špitalj Marije Terezije

Kuće Olge Tubić i Andraša Seleša, u Titelu, stare oko dva i po veka, imaju zanimljivu i burnu prošlost.

        Na uglu titelske Ulice 29. novembra (danas Dositejeva – prim. D.K.) u Ulici Svetozara Miletića u Titelu nalazi se velika žuta kuća, napukla i poduprta motkama. Odmah do nje, bela sa velikim strehama. Obe su stare oko dva i po veka i imaju vrlo zanimljivu istoriju čiji su najbolji znalci stariji Titeljani Nikola Stanko, Stevan Rili i Ivan Pavkov. Prva danas pripada Olgi Tubić, a druga je vlasništvo Andraša Seleša.
        Obe kuće su građene pre utvrđivanja vojne granice (dakle pre 1763. godine) i to „u dvared“ (prvo od naboja, a onda od čerpića). Selešova kuća bila je duga 42 metra, a ni Tubićeva nije mnogo manja. Ova žuta, najpre je bila Dom za fremtaše, odnosno, konak za putujuće majstore koji su pešice odlazili u Nemačku i Francusku na rad. Oni su usput noćivali i u Titelu. Kasnije je Marija Terezija izdala dekret o pretvaranju Doma u špitalj, odnosno u bolnicu. Taj papir u Titel je doneo neki Sekulić. Danas se dokument nalazi negde u Sarajevu.
        Povremeno su nailazile epidemije zaraznih bolesti, pa se masovno umiralo. Pokojnici su sahranjivani blizu špitalja na mestu gde je danas kuća porodice Gorjanović. Obrađujući baštu, oni često nalaze kosti. Kasnije je ta žuta kuća pretvorena u Oficirski dom, a vojna bolnica je prebačena u susednu kuću (danas Selešova). Ova druga imala je dve bolesničke sobe i operacionu salu. Još postoji postolje kazana za dezinfekciju bolesničkog veša, a današnji vlasnik svojevremeno je našao šolju, bačenu zbog zaraze, na kojoj su bila „naslikana četiri kralja“.
        Zna se da su pri špitalju postojala i mrtvačka kola s velikim sandukom u koji se ugura kovčeg i tako se, zatvoren, vozi sve do groblja da se zaraza ne bi širila. A kad se u Prvom svetskom ratu pojavila kolera, špitalj je pretvoren u karantin i oboleli su žrtvovani.
        Ema Hucki (1906) je kao devojčica zapamtila kako su sažaljivi susedi krišom od stražarskog oka zaraženima preko zida bacali zavežljaje s hranom. A čika Nikola Stanko se seća kako su mu kao dečačiću austrougarski vojnici 1917. davali dvopek na raskrsnici pred špitaljem.
        Između dva svetska rata žuta kuća bila je Zanatski dom (vlasništvo Zanatske korporacije), a bila je pretvorena u sreski starački dom za nezbrinuta lica. Starce je lečio dr Čeda Suvajdžić, rodom iz okoline Kikinde, a kuvarica je bila meštanka Mancika. Žutu kuću Zanatska korporacija prodala je dr Mesingeru, Jevrejinu koji je, naravno, nastradao od Hitlera. Od njegove udovice (Mađarice) kupila ju je porodica Tubić. Danas je zgrada u raspadanju, posebno krov i plafon. Vlasnica Olga Tubić nije u mogućnosti ju renovira, a što je najgore, kuća nije pod zaštitom države.


        Starački dom je ukinut odmah po oslobođenju. Od 1945. do 1947. u njoj su stanovali zarobljeni „folksdojčeri“ i druge Švabe koji su morali da grade Titelski most na Tisi. „Prihvatni logor“ raspušten je početkom 1948. godine. Naredne dve godine tu su stanovali „kubikaši“, a posle je kuću kupio neki Nikica, zvani Gnjurac. No, pošto nije mogao da je isplati srušio je i odvezao samo plaćeni deo (jednu sobu). Potom su se sa Mesnim odborom nagodili Andraš i Verona Seleš, ljudi s dovoljno dubokim džepom. Oni su grede zamenili plafonom, a obavili su i druge, preko potrebne popravke ne narušavajući autentični izgled zgrade. U njoj i danas žive, a kuća je, za razliku od Tubićeve, u dobrom stanju.

Tomislav Đokić (Dnevnik, 29. marta 1992.)

P.S. Od prošlosti ni traga. „Špitalj“ je prodat u viđenom stanju 2010, a novi vlasnik je Milenko Ilić. On je preostalu ruinu porušio i na placu započeo gradnju novog objekta.

Autor: Dragan Kolak
Datum: 16, 11, 2010.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *