Zlatno klasje grofa Lajningena

Na najvišoj tački Titelskog groblja nalazi se neobičan spomenik, u obliku obeliska, koji otkriva istoriju graditelja titelske dolme.

        Na Titelskom groblju ima mnogo starih, neobičnih spomenika, ali pažnju posebno privlači onaj na najvišoj tački. On dominira celim grobljem. Napravljen je u obliku obeliska koji stremi u nebo. Kraj njega je veliko stablo hrasta. Spomenik je ograđen metalnom ogradom, a epitaf je zapisan na mađarskom jeziku. Kome je podignut i zašto izaziva toliku znatiželju?
        U grobu počiva grof Lajningen Vesterburg Armin, veleposednik koji je živeo od 1848. do 1900. godine. Ovaj bogataš, inače inženjer po obrazovanju, zadužio jeTitel na nesvakidašnji način. Naime, do njegovog vremena deo titelskog atara zvani Rit često je stradao od poplava. Budući da je polje bilo nisko, negde na nivou Tise, reka se često izlivala, plavila ga i munjevito odnosila sve plodove ljudskog rada. Zato je Armin shvatio potrebu za podizanjem zaštitnog nasipa i prionuo je na posao. Sam je bio i idejni tvorac projekta i finansijer akcije.
        Dolma je ubrzo bila gotova, pa su Titeljani odahnuli.
         Bogati Austrijanac bio je ponosan na svoj podvig. Zato je ostavio amanet da ga sahrane ovde, na Kalvariji, da bi i mrtav mogao da „gleda“ svoje životno delo. Mada je umro daleko od Šajkaške , u Beču, želja mu je ispunjena. A što se tiče epitafa na raskošnom spomeniku, prevela nam ga je Ilona Sivak, Titeljanka koja živi nadomak groblja. Na njemu je Lajningen najpre imenovan kao „mađarski kraljevski ministar osiguranja“, a zatim mu je izražena zahvalnost Titelske zajednice nasipa Tisa-Dunav za regulaciju površinskih voda.
        Na kraju piše:
        Rit raširen ispod nas, pun zlatnog klasja večito će podsećati na njegovo delo.
        Ilona Sivak nam je ispričala još neke zanimljivosti. Naime, kraj bečkog grofa počiva i njegova sestra Margita. Sem toga, hrast je zasađen u slavu graditelja dolme, na sam dan njegove sahrane. Stablo je trebalo da simbolično označi prkos čoveka smrti i večni puls života. Inače, Ilonina majka Eržebet (rođena 1900) pričala je ćerki da je kao devojčica zapamtila kad su u Titel iz Beča „doneli sa brodom“ grofovu mrtvu sestru da bi je sahranili kraj brata. Ilona pamti da je 1953, u noći gušćoj od testa, ovaj neobični grob bio otkopan i oskrnavljen. Počinioci su verovatno očekivali da će se dočepati dragocenosti slavnog pokojnika, ali su ostali praznih ruku. Naišli su samo na metalni kovčeg, koji nisu uspeli da obiju i na dobro očuvan (još zelen) venac. Posle se oko obijenog grofovog groba, danima okupljala masa radoznalaca.
        Čudno je što je epitaf napisan na mađarskom, a ne na nemačkom, maternjem jeziku pokojnika. Ovu protivurečnost niko u Titelu ne zna da objasni. Možda je u pitanju dominacija državnog jezika u ovom delu Austro-Ugarske?
Tomislav Đokić („Dnevnik, 27. februara 1993)

Novinske reportaže iz knjige „Keltski ćup“ (Paraćin, „Grafo-S“, 2010) Tomislava Đokića, nekadanjeg nastavnika titelske osnovne škole, pisane u „ono“ vreme prenosi Dragan Kolak.

Autor: Dragan Kolak
Datum: 04, 10, 2010.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *